Foto: The Advocacy Project/Flickr
Ovaj članak je prvobitno objavljen od strane Raskrinkavanje.ba (Bosna i Hercegovina), u okviru projekta „Centar za borbu protiv dezinformacija Zapadnog Balkana: Razotkrivanje zlonamernih uticaja kroz proveru činjenica i analitičko novinarstvo“.
Ova analiza je označena kao: Provjera tačnosti
Na društvenim mrežama viralna je tvrdnja da je logor Trnopolje bio tek “otvoreni izbjeglički centar” i da su snimci izgladnjelih zatvorenika iza bodljikave žice, napravljeni u ljeto 1992, namješteni.
Niz tweetova u kojima se tvrdi da Trnopolje nije bio koncentracijski logor, već samo “izbjeglički kamp” objavljen je 19. augusta 2025. na X profilu Stari Pragista (Стари Прагиста). U prvoj objavi u ovom nizu podijeljena je naslovnica američkog magazina Time, na kojoj je slika zatočenika u Trnopolju i na kojoj je napisano sljedeće:
Ovo je slika naslovne strane poznatog zlikovačkog magazina Tajm, koja je simbol laži i podvala koje je tokom rata provodila ustaško-džihadska koalicija u saradnji sa smećem sa tzv. Zapada. Slika kojom su iskonstruisali smrdljivu laž o tzv. logoru smrti Trnopolje kod Prijedora
Foto: Screenshot/X
U ostalim tweetovima tvrdi se da su britanski reporteri ITN televizije i Guardiana koji su posjetili Trnopolje 5. augusta 1992. godine osmislili zavjeru da se ovaj “izbjeglički kamp” prikaže kao “logor smrti” (1, 2, 3, 4, 5, 6). Fikret Alić, zatvorenik na naslovnici Timea, optužen je da laže i da je učestvovao u navodnoj zavjeri. Kao “dokaz” da je priča o Trnopolju propaganda navodi se izjava njemačkog novinara Thomasa Deichmana, koji je tvrdio da je bodljikava žica u logoru postavljena pogrešno, te izjava jednog od zatvorenika koji je preko bodljikave žice britanskim novinarima kazao da je Trnopolje izbjeglički kamp, a ne koncentracioni logor.
Prvi tweet s profila Stari Pragista je do datuma pisanja ove analize pogledan više od 60.000 puta, a podijeljen je gotovo 200 puta.
Šta su činjenice?
Krizni štab Prijedora pod vodstvom Srpske demokratske stranke (SDS) otvorio je tri logora za nesrpsko stanovništvo u tom kraju (Omarsku, Keraterm i Trnopolje) nakon nasilnog preuzimanja vlasti u opštini u maju 1992. godine (link). Ovi logori bili su dio šire kampanje etničkog čišćenja u prijedorskom kraju.
Trnopolje je formirano 24. maja 1992. godine u prostorijama bivše osnovne škole i pratećim objektima u istoimenom selu. Iako su tadašnje vlasti pod kontrolom SDS-a tvrdile da je riječ o otvorenom prihvatnom centru za izbjeglice, radilo se o zatočeničkom objektu. Trnopolje se nije formalno nazivalo koncentracionim logorom, ali u stvarnosti je bilo baš to. Historijski gledano, kreatori i upravitelji koncentracionih logora i logora smrti uglavnom nisu bili transparentni po pitanju dešavanja unutar logora i njihove stvarne svrhe (1, 2).
Koncentracioni logor je zatočenički centar u koji se smještaju pripadnici/e određene političke, nacionalne, etničke ili rasne grupe zbog sigurnosti, eksploatacije ili kazne. Za razliku od klasičnih zatvora, gdje su zatvorenici osuđeni za neki zločin, u koncentracionim logorima ljudi se zatvaraju na osnovu pripadnosti određenoj grupi, bez suđenja ili optužnice.
Trnopolje je bilo u funkciji od maja do decembra 1992. godine. Ljudi zatvoreni u njemu nisu imali slobodu da napuste logor osim u posebnim uslovima, s obzirom na to da je logor sa svih strana bio okružen stražarima i mitraljeskim gnijezdima. Unutra su vladali loši higijenski uslovi, nedostatak hrane i zdravstvene njege, a zatvorenici/e su bili/e izloženi/e fizičkom i seksualnom nasilju (link). U Trnopolju je počinjeno desetine, a prema nekim procjenama, i stotine ubistava (1, 2). Ali, primarni cilj ovog, kao i drugih logora u okolini Prijedora, bio je raseljavanje i kolektivno traumatiziranje nesrpskog stanovništva, uglavnom Bošnjaka i Hrvata, iz prijedorskog kraja.
Činjenice o Trnopolju detaljno su dokumentovane, a dokazi o zločinima u ovom logoru uvršteni su u presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Suda Bosne i Hercegovine.
Novinarka Penny Marshall i novinar Ed Vulliamy posjetili su u augustu 1992. Omarsku i Trnopolje. Snimci i fotografije koje su napravili tamo obišli su svijet, pružajući sliku o tome šta se dešavalo u okolini Prijedora na ljeto ‘92. Za postojanje logora znalo se i ranije i priče o zlostavljanju kojima su zatvorenici/e bili/e izloženi/e širile su se od izbjeglica iz prijedorske regije u Hrvatskoj.
Snimci britanske reporterske ekipe mogu se pogledati ovdje i ovdje (arhivirano ovdje i ovdje). Ono što se vidi na snimcima jeste da im je pristup “centrima”, kako su ih opisali upravitelji/ke, bio ograničen. U Omarskoj su Marshall i Vulliamy posjetili kantinu u kojoj vidno neuhranjeni zatvorenici jedu okruženi naoružanim stražarima. Uprkos insistiranju, nije im dopušteno da uđu u hangar u kojem su zatvorenici smješteni.
Vulliamy u snimku tvrdi da je Radovan Karadžić novinarima obećao punu transparentnost, dok glasnogovornica srpskih vlasti tvrdi da je njima obećao nešto drugo i da im mogu dozvoliti da vide samo određene stvari. Nakon toga su ih stražari ispratili iz Omarske.
U Trnopolju su snimljeni muškarci koji stoje iza bodljikave žice na augustovskoj vrućini. Iako se Stari Pragista u svojim objavama na X-u fokusirao na Fikreta Alića, čija je fotografija na naslovnoj strani magazina Time, insinuirajući da je njegova mršavost anomalija i da su drugi muškarci normalno izgledali, na snimku se jasno vide još desetine vidno neuhranjenih muškaraca. Neki od njih su u Trnopolje premješteni iz Keraterma. Prikazani su i razgovori s nekoliko zatvorenika koji govore engleski. Postavljena su im direktna pitanja o načinu na koji su tretirani u Trnopolju i Keratermu. Većina je odbila odgovoriti na pitanja, neki čak govoreći da ne znaju smiju li pričati o takvim stvarima.
Intervjuisan je i Idriz Merdžanić, ljekar koji je drugim zatvorenicima pružao medicinsku pomoć. Vidno preplašen i neraspoložen za razgovor pred kamerom, na pitanje da li su došli neki zatvorenici iz drugog kampa (Keraterma) koji su prebijani, suptilno je klimnuo glavom.
U reportaži se navodi da su neki zatvorenici htjeli razgovarati kada se kamera ugasi i kazali im da su preživjeli grozote te da su neki i ubijeni. Iz Trnopolja su novinari prokrijumčarili i film s fotografijama prebijenih zatvorenika. Uslikali su ih tajno, kako se saznalo godinama kasnije u Haškom tribunalu, Idriz Merdžanić i još jedna ljekarka u pokušaju da dokumentuju zločine počinjene u Trnopolju.
Suprotno tvrdnjama s X-a, u reportaži ITN-a ne navodi se da je Trnopolje “logor smrti”. Prikazani su snimci zatvorenika i njihove priče, te se postavlja pitanje da li su ovi kampovi zaista samo prihvatni centri ili nešto mnogo gore. Navodi se i da se u jednom dijelu Trnopolja nalaze izbjeglice koje su tu došle dobrovoljno, jer nemaju gdje drugo ići, ali da u njemu očigledno ima muškaraca koji su tu dovedeni.
Nakon što je reportaža objavljena, SDS-ove vlasti su pod pritiskom javnosti dozvolile Međunarodnom crvenom križu da posjeti logore u okolini Prijedora, uključujući i Trnopolje. Istragu zločina u prijedorskim logorima provodile su i Ujedinjene nacije od oktobra ‘92. Trnopolje je zvanično zatvoreno u septembru ‘92 iako su neki zatvorenici boravili u njemu do decembra.
Stari Pragista se u svojim objavama poziva na tvrdnje njemačkog novinara Thomasa Deichmana koji je u članku objavljenom 1997. godine u časopisu Living Marxism tvrdio da su Marshall i Vulliamy “režirali” snimke iz Trnopolja, da logor nije okruživala bodljikava žica, već da su zatvorenici slobodno šetali, a da je novinarska ekipa bila okružena bodljikavom žicom u kompleksu pored kampa. Također je tvrdio da Trnopolje nije bio koncentracioni logor, već izbjeglički kamp.
Ove tvrdnje opovrgavaju snimci koje su novinari napravili u logoru. U krupnim kadrovima vidi se da žica okružuje dio logora u kojem su smješteni neki zatvorenici. Prikazani su i naoružani stražari.
Marshall i Vulliamy tužili su Deichmana za klevetu i dobili slučaj na sudu.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je na osnovu mnogobrojnih dokaza i svjedočenja za zločine u Trnopolju pravosnažno osudio predsjednika Kriznog štaba Prijedora Milomira Stakića, predsjednika Kriznog štaba Autonomne pokrajine Krajine Radoslava Brđanina, taksistu i pripadnika rezervnog sastava policije Zorana Žigića i stražara Duška Tadića.
Dakle, Trnopolje je bilo logor za nesrpsko stanovništvo Prijedora na udaru kampanje etničkog čišćenja koju su provodile lokalne vlasti pod kontrolom SDS-a. Tvrdnje da se radilo tek o izbjegličkom centru, otvorenom s humanitarnim ambicijama, i da su novinari fabrikovali reportažu o ovom koncentracionom logoru predstavljaju klasični primjer revizionizma i negiranja ratnih zločina iz devedesetih.
Shodno navedenom, tvrdnju da je logor Trnopolje bio izbjeglički centar koji je u propagandne svrhe prikazan kao “logor smrti” ocjenjujemo kao teoriju zavjere.
(Raskrinkavanje.ba)
